Rođena je na Cetinju 8. januara 1873. godine, kao šesto dijete, a peta ćerka knjaza Nikole i knjeginje Milene.
Njen otac knjaz Nikola u braku sa knjeginjom Milenom imao je dvanaestoro djece (devet kćeri i tri sina).
Princeza Jelena bila je od sve ženske djece najpoželjnija, jer se već bio rodio sin, prijestolonasljednik Danilo. Knjaz je odlučio da je krsti ruski car Aleksandar II Romanov.
Car je prihvatio kumstvo i povlastio ruskog konzula iz Dubrovnika Aleksandra Jorina da dođe na Cetinje i u njegovo ime obavi krštenje i da joj da prekrasno ime Jelena.
Obred krštenja obavljen je u Vlaškoj crkvi za koju predanje kaže da je najstarija zgrada na Cetinju.
Kada se u Crnoj Gori razbuktao rat sa Turcima 1876. godine knjaz Nikola se rame uz rame sa Crnogorcima borio protiv turske vojske. Bilo je mnogo poginulih i ranjenih.
Princeza Jelena, kao četvorogodišnja djevojčica, bila je svjedok tragedije koja je tada zadesila njen narod. Iste godine knjeginja Milena rodila je djevojčicu Sofiju, koja je živjela kratko, upravo dok su je krstili. Tako je Jelena u ranom djetinjstvu spoznala bol koji je zadesio njenu porodicu.
Sa fronta su počeli da pristižu ranjenici pa se zbog toga na malom trgu ispred knjaževa dvora podigla poljska bolnica, gdje je tokom čitavog rata knjeginja Milena uz pomoć drugih žena prikupljala pomoć za žrtve rata. Aktivno se bavila radom u Crvenom krstu.
Bila je ozbiljna, jednostavna u ponašanju, imala praktičan duh a iznad svega uživala u porodičnom životu. U te poslove pomaganja knjeginja Milena je uključila i svoje kćerke, čak i najmlađu Jelenu, koja je imala melanholičan majčin karakter.
Ova je slijedila njen primjer i velikodušno uzela učešće u svim tim poslovima. Nije željela da ostane po strani, već je htjela da radi što i sestre. Noću je ostajala da sjedi pored ranjenika vodeći računa da je uvijek tu ako se koji uznemiri i zatraži pomoć. Željela je da bude od koristi pa je tako malena sjedila nepomično i čekala da je neki pozove. Znala je da tako satima sjedi u besprijekornoj tišini i da klati nogama i udara petama u sanduk samo da slučajno ne bi zaspala.
Njeno udaranje potpeticom primijetio je jedan ranjenik i pozvao je da dođe kod njega. Kada joj je kazao da je žedan bila je sva ponosna i zadovoljna što je konačno dobila neko zaduženje, pa je hrabro otrčala do centra male bolnice da bi prenijela poruku i donijela vode bolesniku.
Knjaz je zapazio njenu emotivnost, sposobnost i želju za sticanjem novih saznanja pa je zbog toga bdio nad njenim obrazovanjem. Tako je dosta vremena u djetinjstvu provela sa švajcarskom guvernantom uz koju je učila francuski jezik. Knjaz je cijenio njeno mišljenje, pažljivo je slušao te razumne riječi, ukazivao joj je poštovanje, ljubav i nježnost. Znao je ponekad da joj satima priča o svojim precima i da zajedno čitaju stihove vladike Rada.
Jelena je imala sklonost ka umjetnosti i pisanju pa je ponekad i sama pisala stihove tražeći o njima mišljenje od oca i učitelja. Rado je čitala očeve pjesme, naročito one koje su bile posvećene pjesnicima i junacima a kasnije je gledala izvedbu njegove drame “Balkanska carica”. Čitala je mnoge knjige iz očeve biblioteke koja je sadržavala oko četiri stotine naslova. Zahvaljujući čitanju znala je mnogo više od onoga što joj je nudilo osnovno obrazovanje.
Sa deset godina princezu Jelenu su uputili na školovanje u Rusiju, u Petrograd, na institut Smoljni, koji se nalazio pod caričinim patronatom i bio organizovan za princeze i djevojke iz uglednih evropskih porodica. Princeza Jelena se zbližila sa princom Viktorom Emanuelom III na balu u Rusiji 26. maja 1896. godine, upriličenom povodom krunisanja Nikolaja II za cara Rusije. Baš tu na dvoru, za vrijeme svečanosti, odmjerena i odvažna princeza rekla je sudbonosno “da” princu od Savoja, budućem kralju Italije i toga dana odredila svoj životni put.
Poslije kraćeg vremena u avgustu 1896. stigao je Viktor Emanuel u kraljevski dvor na Cetinju, gdje je obavljena vjeridba, uz sve običaje i ceremonije. Knjazu Nikoli takođe je teško padala promjena vjere jer je i ruski car oštro reagovao zbog primanja katoličke vjere. Kraljevska jahta “Savoja” je 19. oktobra 1896. godine krenula iz barske luke prema Italiji i uplovila u luku Bari sa slavnim mladencima. Po knjaževoj želji prelaz njegove kćeri u katoličku vjeru, putem odricanja, obavljen je na brodu u brodskom salonu na najednostavniji način zbog dubokih religioznih osjećanja njegovog naroda.
U velikoj napetosti dostojanstveno je pročitala tekst svečanog odricanja i jedva uspjela da zadrži suze. Kad je obredni sveštenik sklopio knjigu, Jelena se našla sama na početku puta označenog dubokom religioznošću, čvrsto uvjerena da se Bogu služi kroz ljubav prema bližnjem. Italijani su bili oduševljeni kada je prelijepa crnogorska princeza stigla u Rim.
Civilno vjenčanje je obavljeno u velelepnom dvorcu Kvirinale, a crkveno u crkvi Santa Marija od Anđela gdje su prisustvovali mnogobrojni gosti iz cijele Evrope. Takvu svečanost Rim nije zapamtio. Imali su petoro djece: Jolanda (1901), Mafalda (1902), Umberto (1904), Đovana (1908) i Marija (1904).
Kraljicu je krasio vedar duh, skromnost a nadasve urođeni osjećaj za dobročinstvo. Ostala je zapamćena kao nenametljiva, stidljiva i uzdržana osoba sa puno obzira, i do te mjere humana, da je to prevazilazilo ljudske granice. Najsrećnija je bila onda kada bi druge obradovala, spašavala nemoćne, liječila bolesne a sirotinji davala. Poznato je da je sav novac koji joj je kralj davao za nju lično, tj. svu apanažu za lične potrebe, trošila na bolesne, stare, samohrane a najviše na nejaku i nezbrinutu djecu.
Tako su Italijani, još u početku, prema novom kraljevskom paru osjećali privrženost, ponekad i divljenje ali i uzdržanost jer su svi dotadašnji kraljevi bili na distanci od naroda.
Dva događaja koja su posebno ostali u narodnom pamćenju, bili su zemljotres u Mesini i Veliki rat – Prvi svjetski rat. Nakon njih je kraljevski par postao voljen i poštovan od naroda. Grad Mesinu, sicilijansku i kalabrijsku obalu je 28. decembra 1908, zadesio stravičan – razorni zemljotres, u kojem je poginulo oko osamdeset hiljada ljudi, od toga samo u Mesini šezdeset hiljada. Saznavši za katastrofu kralj i kraljica su, rizikujući svoje živote, u Mesini proveli više od dvadeset dana, na trusnom području dok je tlo podrhtavalo, doživjevši šezdesetak potresa sličnog inteziteta. Na brodu je kraljica obukla grubi bolnički radni ogrtač i pomagala hirurgu i grupi vojnih i civilnih ljekara ne želeći da pored nje budu dvorske dame.
Bila je vješta u pomaganju ranjenicima, pa je svojim rukama ublažila patnje mnogim nesrećnicima. Zajedno sa ženama iz običnog naroda, koje su izbjegle nesreću, šila je odjeću za žene i djecu koji je nijesu imali. Njena plemenitost bila je jednaka njenoj hrabrosti. Zahvaljujući njenoj ličnoj inicijativi nađeno je rješenje za evakuaciju ranjenika i zbrinjavanje stotina preživjelih.
Djeca su joj posebno bila na srcu. Imala je svakodnevne susrete sa siromašnim i bolesnim mališanima koji su očekivali pomoć i podršku od humane dobročiniteljke – koja je dobro poznavala njihovu dušu. Siročad je povjeravala dobrim porodicama a s vremena na vrijeme odlazila da ih posjeti i vidi kako se postupa prema njima. Brinula se za njihove troškove i izdvajala ogromne sume novca iz svoje kase.
Svoju djecu je od malena učila da budu humana. Velikodušna i sažaljiva kraljica Jelena je svoju vladavinu smatrala kao pogodnu priliku za činjenje dobročinstava prema svima onima kojima je to bilo neophodno. Glavno joj je bilo – služiti narodu. Kod nje nije bilo izvještačenosti niti neke poze već je to bila njena svakodnevnost.
O kraljici se dosta saznalo i od njenog voljenog unuka Hajnriha od Hesena, Mafaldinog sina. Godine 1937, kraljica je došla u Njemačku da bi pomogla svojoj kćeri Mafaldi koja je bila bolesna od upale pluća. Jednog dana, u gradu Kaselu, dok je bila u šetnji, Jelena se slučajno sudarila sa čovjekom koji je bolovao od Parkinsonove bolesti. Kraljica mu se približila i pitala ga da li zna za “bugarsku terapiju” koja se pokazala veoma efikasnom u liječenju postencefalnog parkinsonizma. Čovjek je bio veoma neprijatan i prije nego što se udaljio, psovao je i prijetio i malo je falilo da Jelena bude prebijena. Nezavisno od toga što je doživjela neprijatnu i opasnu situaciju, kraljica je kasnije tog čovjeka uporno tražila jer je željela da mu pomogne. Kada ga je pronašla uspjela je da ga ubijedi da se podvrgne terapiji.
I danas u Kaselu postoji klinika “Kraljica Jelena” koja je osnovana tih godina njenim dobrovoljinim prilogom. Kraljičina kćerka Đovana u svojom sjećanjima piše da je njen suprug, bugarski kralj Boris III razgovarao sa kraljicom o biljci Atropa belladonna (Velebilje), koju je koristila za liječenje upale mozga. Mnogi ugledni rimski ljekari postali su pobornici te terapije a bio je formiran i istraživački centar. Godine 1933, osnovan je Veliki institut za liječenje raka, koji i danas nosi ime kraljice Jelene.
Godine 1941. zbog zasluga na polju medicine dobila je i zvanično priznanje u vidu počasne diplome medicine i hirurgije Rimskog univerziteta. Kada je izbio Prvi svjetski rat Italija se deklarisala kao neutralna, odvojila se od Austrije i Njemačke i pridružila Englesko-francusko-ruskom savezu. Jelena je tada, kao i uvijek, ostala vjerna svom stilu, ponašajući se više kao obična žena nego kao kraljica. Vila Kvirinale je pretvorena u bolnicu a kralj i kraljica su se 1914. godine preselili u vilu Savoja. Kraljica je za kratko vrijeme organizovala i opremila bolnicu sa 250 kreveta. Bolnica je nazvana Teritorijalna bolnica br. 1 i bila isključivo namijenjena za “vojnike iz trupe”. Po kraljičinim uputstvima, luksuzna rezidencija je za nepuna dva mjeseca znatno promijenila izgled. Jelena je svakodnevno odlazila u Kvirinale i tamo provodila cio dan a nerijetko i noć.
Zbog svoje nesebične požrtvovanosti kraljica je uživala široku popularnost, o čemu je pisala brojna italijanska i inostrana štampa. Tako je stekla međunarodnu slavu i sve velike evropske nacije su joj dodijelile ordenje i odale priznanje: Edvard VII od Engleske odlikovao je zlatnom medaljom britanskog kraljevskog Crvenog krsta; bivši njemački car Vilhelm poslao joj je Veliku zvijezdu kraljice Luize; Alfonso XIII od Španije – orden reda Dobročinstva; ruska carica – orden Crvenog krsta; srpski kralj Petar Karađorđević – krst svetog Save.
Poslije njemačke okupacije Poljske i objave rata Engleskoj i Francuskoj, buknuo je rat 1. 09. 1939. godine na prostoru Evrope. Italija je sklopila savez sa Njemačkom i Austrijom i našla se u ratu na čelu sa Musolinijem, vođom fašističke organizacije.
Za divljenje i veliko poštovanje je bilo koliko je hrabrosti, odvažnosti i plemenitosti bilo u srcu kraljice Jelene, koja se drznula i uputila apel protiv ovog groznog rata iako je to tada bilo opasno i pomisliti. Tri mjeseca nakon njemačke okupacije Poljske i objave rata Francuskoj i Engleskoj napisala je 27. septembra 1939. godine otvoreno pismo za šest vladarki, još uvijek neutralnih evropskih zemalja (Danska, Holandija, Luksemburg, Belgija, Bugarska i Jugoslavija) sa molbom da se zauzmu da zaustave rat i prestanu zvjerska mučenja i ubijanja.
Kraljica Jelena ostala je zapamćena kao kćerka, sestra, supruga, najnježnija baba, majka ne samo svoje djece već i čitavog naroda pa su je zato iz milošte zvali “kraljica majka”. Osmjehe je dijelila svima onima koji su patili, prolazeći ponosito kroz sve to kao crnogorska princeza i blistava italijanska kraljica i preživljavajući i sama vesele i tužne trenutke.
Umrla je u osamdesetoj godini života i sahranjena je u Monpeljeu 1952. godine gdje su joj Francuzi odali zasluženo poštovanje.
Zasluge Jelene Savojske za italijanski narod bile su tolike da je katolički biskup Rišar iz Monpeljea inicirao da se proglasi za sveticu.
